Rano je ostao siroče pa se zaposlio kao pastir. Već u 8. godini života bježi svom ujaku, svećeniku, koji ga uči pismenosti i šalje u školu. Jedan rođak mu plaća studij prava u Perugiai. Kao odvjetnik se vraća u svoje rodne Marke. Na putu se zaustavi u Asizu. Godine 1416. ulazi u franjevački red i dobiva ime Jakov. Živio je isposnički. Postio je 7 korizmi godišnje, a mesa nikada nije jeo. Spavao je vrlo kratko i nosio je pokorničku odjeću. Kao svećenik rado se posvetio zadaći propovijedanja. Papa Eugen IV. imenovao ga je komesarom Bosne i inkvizitorom Austrije i Mađarske. Pokušao je uvesti neke promjene u život i rad franjevaca, ali se to nije svidjelo franjevcima ni kralju Tvrtku II. Vjernički puk u Bosni i danas štuje sv. Jakova i prenosi legende o njemu kao čudotvorcu. U župi Deževice ima jedna pećina i izvor sv. Jakova. U Ostružnici jedno jezerce postalo je na njegov zagovor bogato ribom. U sutjeskom samostanu čuva se čudotvorni križ sv. Jakova. U Posavini je ušutkao žabe koje su svojim kreketanjem ometale slušanje njegove propovijedi. To mjesto je dobilo ime Tišina. Bio je veliki borac protiv krivovjerja. Djelovao je još i u Hrvatskoj, Češkoj, Poljskoj i Njemačkoj. Dubrovački senat ga je nazvao 'najelegantnijim sijačem Božje riječi'. Podizao je bolnice i sirotišta za nezbrinutu djecu. Organizirao je iskopavanje javnih zdenaca u sušnim područjima. Osnivao je 'montes pietat' - brda pobožnosti' odakle su ljudi mogli pozajmiti novac koji bi vraćali bez velikih kamata. Nakon povratka u svoju domovinu nastavlja uspješno propovijedati. Jednom je u propovijedi zamolio priloge vjernika za miraz milanskim prostitutkama koje bi se udale ili za pomoć onima koje bi išle u samostan. Vele da ih se tridesetak obratilo. Bio je toliko ponizan da je odbio biskupsko imenovanje milanskim biskupom. Umro je 1476. godine.