ODRED ZA ČIŠĆENJE

Objava: 19.11.2015

Predvođeni s. Mirjanom i gospođom Anicom Potkonjak članovi ove zajednice  jedanput tjedno, a po potrebi i češće čiste našu katedralu Uzvišenja Svetog Križa, svaki novi član dobro je došao

  • s. Mirjana Turković                                                 
  • Ela Šarić                                                                    
  • Marija Nemet
  • Marija Milošić                                                           
  • Marijanka Abramović
  • Jadranka Marović                                                   
  • Anica Potkonjak
  • Marija Kobetić                                                          
  • Dijana Šrut
  • Marija Mikulić                                                           
  • Nada Sičaja
  • Marina Polanšćak                                                   
  • Marija Bolčević
  • Marija Zabrešćak                                                    
  • Mirela Jerat
  • Branka Frković                                                       
  • Velimir Franko

Ne mogu reći da se na ljude, točnije žene s metlom i krpom u ruci, kantom vode, pa i kad je riječ o čišćenju  naše katedrale gleda osobito blagonaklono. Da, tolerira ih se, tu su, ali nije to neko „mjesto“ i „položaj“ na kome bi se revni župljani voljeli naći. „Slikati se“ s metlom u ruci? Pa baš i ne. Nije ta aktivnost pretjerano omiljena u župnoj zajednici, tko to htio priznati tko ne. Česti su odgovori - Ma ja ne čistim niti doma - ako se nekoga pozove, recimo, pomoći u tome. Čak i mladi iz naše župe poprilično posprdnim tonom znaju dobacivati kojekakve komentare.

O prosjeku godina ne bih. Umirovljenička je to dob. A već bi ta dob trebala izazivati poštovanje. No malo se pravila ponašanja mijenjaju. Da, spuštaju se naniže kriteriji vrijednosti. Muškarac u toj grupi samo jedan. Pa i to nešto govori. A našlo bi se i poslova koji traže „mušku“ ruku, ne u smislu vještine, nego možebitne snage. No složnost i brojnost ženskih ruku, ali svakako i domišljatost, lako se i sa takvim poteškoćama nose.

Uvijek sam razmišljala, još kao djevojčica, tko to zapravo smije raditi, tko smije ulaziti u crkvu dok nije misa, prati stakla vitraja, mijenjati svijeće kod oltara i kipova, čistiti i uređivati sam Božji dom? Mislila sam da to smiju samo redovnice, ne bilo tko. Mislila sam, za to treba biti netko poseban. Danas znam da to i jesu posebne osobe. Zato jer ih poznajem. Zato što su i mene primile u svoju malu zajednicu koja čisti, redi, sprema i uređuje našu domaću Božju kućicu.

Prije, dok nisam išla redovito u crkvu, dolazak doma značio mi je prolazak prvom sisačkom ulicom, šetnja kraj Kupe, krug kraj crkve. Danas mi povratak doma znači prva misa u našoj katedrali nakon povrataka u Sisak. To je moj dolazak kući. Tada se uistinu osjećam - doma. I čiji to onda dom zapravo čistimo i uređujemo?       

Očito vlastitim primjerom ne možemo prizvati i dozvati nove i mlađe članove u našu skupinu, no nije to pretjerano važno, želim samo napomenuti da se posao u ovoj skupini odvija dogovorno, zna se tko što radi, počinje nakon svete mise, na kojoj su svi članovi skupine prisutni, a završava zajedničkom molitvom i zahvalom dragome Bogu, neusiljenim druženjem uz kavu i kolače i - smijeh, puno smijeha. I na kraju pogledom ka Presvetom dok katedrala odiše svježinom i mirisom svježe promijenjenog cvijeća… 

Antonija Tomazinić, dipl. iur.