Sveti Gorkumski mučenici
Vjerski razdor u XVI. stoljeću ispunio je mnoge kršćane fanatizmom koji postade uzrokom velikih krvoprolića. Kršćani su, na žalost, zaboravili na ozbiljne riječi tadašnjeg najvećeg humanista Erazma Roterdamskog, koji je u svojoj biti ostao vjeran apostolskoj Crkvi te u svojim spisima naviještao duhovnu mudrost utemeljenu na Evanđelju, a kojoj je središte Krist te osnovno pravilo ljubav. Erazmo je pisao: "Mi koji nosimo Kristovo ime onoga koji nas je uvijek učio samo dobrotu propovijedajući je i svojim primjerom; mi koji smo udovi jednog jedinog tijela, jedna jedina put; mi koji se hranimo istim duhom, istim sakramentima; mi koji smo pozvani na istu besmrtnost; mi koji težimo za najvišim zajedništvom, u kojem ćemo biti jedno s Kristom kao on sam s Ocem, može li za nas biti na svijetu stvari takove cijene, koja bi nas dovela do rata? Rat je nešto tako kobno, tako strašno, da ga jedan dobar čovjek ne može odobriti čak i kraj isprike o nekoj savršenoj pravdi."
Mudre riječi, ali koje kao i tolike druge u našoj povijesti ostadoše glas onoga što vapi u pustinji. A posljedica su bili veći ili manji ratovi kako u XVI. tako i u XVII. stoljeću - hugenotski ratovi, Tridesetgodišnji rat itd.
Godine 1572. - u kojoj pogiboše gorkumski mučenici - Lutherov je i Kalvinov nauk od Crkve odijelio već priličan dio Europe. U Nizozemskoj su kalvini sve više osvajali teren progoneći pri tom katolike. K tome je nadošla od g. 1568-1648. borba Holandeza za vlastitu političku slobodu i nezavisnost. Borba je bila tim zagriženija jer je njima vladala Španjolska, tada glavni bedem rimokatolicizma. U vatru političke borbe nadolijevalo se i ulje vjerske pripadnosti - kalvinistička reformacija protiv katoličke vjernosti papi i Rimu.
Nakon prvih pobjeda Španjolaca mnogi nizozemski prognanici, pridruživši se gusarima, nastaviše rat na morima. Bili su to ratnici, takozvani gheusi, po vjeri fanatični kalvini, okrutni i puni mržnje na sve što je katoličko, a osobito na svećenike i redovnike. Oni su se 1. travnja 1572. iskrcali na nizozemskoj obali te osvojili gradove Brielle i Vlissingen. U lipnju iste godine prodriješe i u Dordrecht te Gorcum. U tom je posljednjem gradu u jednoj tvrđavi još jedino pružao otpor jedan garnizon sa skupinom franjevaca, župnikom i mnoštvom vjernika katolika. Bila je to očajna obrana. Neprijatelj je bio nadmoćan pa nije dugo trajala.
Gheusi su obećali braniteljima, ako budu predali tvrđavu, da im se neće ništa dogoditi. Ti su povjerovali i predali se, ali riječ nije bila održana. Svećenici i redovnici bijahu odmah pohvatani. Među njima je bilo 11 franjevaca, od tih 9 svećenika, zatim 3 biskupijska svećenika, 1 korski kanonik sv. Augustina i 1 dominikanac.
Zbog zanimljivosti izdvajam od tih mučenika i posebno spominjem franjevca Willehada iz Danske, koji bijaše 90-godišnjak, a umakao je progonstvu luterana u svojoj domovini. Dominikanac otac Ivan Heer, župnik iz Hoornaerta, dojurio je u Gorcum da bi mučenicima podijelio svete sakramente pa je bio i sam uhvaćen.
Ti su sveti mučenici od 26. lipnja do 6. srpnja držani u zatvoru u Gorcumu, dok su ih katolici uzalud nastojali osloboditi i spasiti. Gheusi su ih 6. srpnja odveli polugole u jednoj lađi najprije u Brielle, a zatim u Dordrecht. Ondje su ih jedno vrijeme držali u barki da ih narod napadne i izruga. Bila je to neodgovorna svjetina koja se posve zaboravila. Ljudska prostota koji put zna biti tako niska i podla.
Nedužne žrtve u Briellu upadoše u ruke poglavice gheusa Lumeya, fanatičnog i zagriženog neprijatelja katoličke vjere i svećenika. On je naredio da ih u povorci vode kroz grad dok im se svjetina izrugivala i zlostavljala ih. U zatvoru u Briellu mučenicima su pridružena još tri svećenika: 2 premonstratenza i 1 dijecezanski svećenik. Tako se broj mučenika popeo na 19.
U noći 9. srpnja 1572. svih je 19 hrabrih mučenika za katoličku vjeru povješano. Krvnici su još i nakon smrti svojih žrtava vršili nad njima čine okrutnosti i nasilja. Mjesto pak mučeništva gorkumskih mučenika u Briellu postade ciljem hodočašća i procesija. Blaženima ih je g. 1675. proglasio papa Klement X., a g. 1867. papa Pio IX. svetima. Blagdan im se slavi danas.
Bl. MARIJA od PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ
Blažena Marija od Propetog Isusa Petković rodila se 10. prosinca 1892. u župi Svih Svetih u Blatu, na otoku Korčuli. Bila je šesto od osmero djece u obitelji Antuna i Marije Petković.
Uzorni roditelji djecu su kršćanski odgajali i poučavali ih vjeri, a njihova kći Marija pokazivala je sklonost pobožnosti i milosrđu. Uočavala je patnje ljudi, glad i neimaštinu, pa je već u djetinjstvu odlučila štititi siromahe, tu probranu i ljubljenu braću raspetoga Gospodina, kako ih je znala oslovljavati.
Nošena čežnjom pomagati siromasima i potrebnima na poticaj dubrovačkog biskupa msgr. Josipa Marčelića počela je pripremati skromne konstitucije zamišljene redovničke zajednice za odgoj i izobrazbu domaće ženske mladeži. Isti je biskup na temelju pravila Trećeg reda sv. Franje, posebnim spisom 1928. kanonski ustanovio redovničku zajednicu biskupijskog prava.
Tri desetljeća poslije, na Blagovijest 1957., zajednica je dobila papinsko priznaje Družbe i konstitucija. Marija Propetog Isusa Petković posebice je poštivala i cijenila odredbe biskupa i Svetog Oca, što se najbolje vidi iz okružnice kojom je svojim sestrama objasnila što znače pravila i konstitucije: One su riječ i zakon našega Gospodina - sveto Pravilo, knjiga života, put križa, ključ raja i veza vječnog prijateljstva.
Ova je službenica Božja najveću radost vidjela u siromasima, rubnima i prezrenima. U njima je prepoznavala lice Isusa patnika i radovala se ako je mogla biti na usluzi. Stoga se sve do svoje blažene smrti 9. srpnja 1966. nije umarala poticati svoje sestre da ponašanjem i žrtvom pokazuju kako se i u njima utjelovila Božja ljubav, dobrota i milosrđe.
Uspjela je u svom duhovnom životu spojiti apostolsko djelo širenja vjere s djelotvornom skrbi i ljubavi prema malenima. Bila je kadra trpjeti i podnositi uvrede, a siromaštvo i poniznost učinila je najvećom životnom radošću. Duhovnu jakost i razboritost crpila je iz molitve kao i iz savjeta crkvenih pastira, pred kojima se pokazivala vrlo poučljivom i poslušnom.
Glas svetosti, što ga je ova službenica Božja uživala za života, potvrđen je i poslije smrti. Nakon provedenog postupka Kongregacije za proglašenje svetih, Papa je 5. srpnja 2002. objavio dekret o herojskim krepostima službenice Božje Marije Propetog Isusa Petković, a 20. prosinca iste godine i dekret o čudu koje se dogodilo na njezin zagovor.
Za vrijeme svoga trećeg pohoda Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. god. u Dubrovniku.
Družba kćeri milosrđa, koju je ona osnovala, danas djeluje na tri kontinenta, u 12 država i u 67 zajednica. Sestre se bave odgojem mladeži, katehizacijom, njegom staraca i bolesnika, te župnim pastoralom i misijama.