Sveti Efrem je živio u IV. stoljeću, u doba veoma oštrih vjerskih sukoba unutar Crkve, neprestane borbe protiv raznih krivovjerja, gotovo neprekidnog ratnog stanja između Rimskog i Perzijskog Carstva, kad je njegov rodni grad Nisibis često bio poprištem ratnih operacija. Crkva je njegova vremena bila u stalnoj borbi s moćnim protivnicima: poganstvom, doduše potisnutim, ali ne i uništenim, koje za cara Julijana Odmetnika pokaza opet svoju moć; astrologijom, koja je u Mezopotamiji od davnine bila jako uvriježena te i na kršćane veoma utjecala; gnozom, koja je naročito u Edesi - mjestu djelovanja sv. Efrema - zahvaljujući spretnom djelovanju Bardaisana (+ 222) i njegova sina Harmoniosa imala mnogo pristalica. Tim protivnicima izvan Crkve pridružio se i jedan veoma jak protivnik iz njezinih redova - arijanizam - osuđen doduše g. 325, u Niceji, ali nipošto i poražen. On je živio i uporno se širio, Preko obližnje perzijske granice dolazili su iz Perzije misionari manihejskog nauka i širili ga, stvarajući tako za kršćanstvo novu i stvarnu opasnost. Manijeva djela bila su prevedena na sirski i prema tome dostupna Efremovim zemljacima. Zlo je postajalo još veće kad je na perzijsko prijestolje stupio Efremov suvremenik, a ogorčeni neprijatelj i Rimskoga Carstva i kršćanstva Šapur II. (309-379). Nakon mnogih krvavih ratova Nisibis - Efremov rodni grad - g. 363., porazom Julijana Odmetnika, potpade pod Perzijance. Taj je događaj značio prekretnicu u Efremovu životu.
Upoznajmo, dakle, toga duhovnoga velikana koji je živio u jednom stvarno burnom razdoblju crkvene povijesti, i ne samo živio, već poput sjajne zvijezde u mrkloj noći zasjao. Efrem se rodio u gradu Nisibisu u Mezopotamiji. To je današnji Nusaibin u jugoistočnoj Turskoj. Nisibis je onda bio važna pogranična utvrda. Efremovi su roditelji bili dobri kršćani pa su u tom duhu odgojili i svoga sina, koji je ipak prema tadašnjem običaju kršten tek u 18. godini života. Nakon krštenja Efrem je neko vrijeme proveo kod glasovitog nisibijskog biskupa Jakova (303-338). I biskup Vologeses (346-361) izvršio je na njega snažan utjecaj.
Efrem doskora postade učiteljem na slavnoj teološkoj školi u Nisibisu, koja se naročito proslavila proučavanjem Svetoga pisma. Doduše, vrijeme za studij nije bilo baš pogodno, jer su grad Perzijanci tri put opsjedali. O tome nam pripovijeda sam Efrem u svojim Nisibishim pjesmama (Carmina Nisibena). Efrem je bio čovjek izdržljiv pa je ustrajao u svom učiteljskom i spisateljskom radu i u veoma teškim i nepovoljnim prilikama. Nije se u svojoj djelatnosti dao zakočiti nikakvim nepogodama. Bio je prodoran i uporno je plovio protiv struje. U tim su prilikama nastali njegovi poznati Govori o vjeri.
Prije pada Nisibisa u perzijanske ruke, Efrem se povukao u Edesu, danas Urfa u Turskoj. Taj je grad imao bogatu kršćansku prošlost. U njemu je nastala vrijedna sirijska literatura, pisana u aramejskom dijalektu. Jedan je od otaca te književnosti baš sv. Efrem. On je u Edesi jedno vrijeme živio u jednoj spilji, najprije kao pustinjak, a zatim je počeo djelovati na teološkoj školi. U tom je gradu napisao velik broj svojih asketskih djela. Iako je živio prilično povučenim životom, u važnim je zgodama zahvaćao snažno i u život Crkve, tim više što je kao nadaren pjesnik, učenjak i duhovni pisac uživao velik ugled. Bio je samo đakon, no ipak neosporan autoritet.
U zimi g. 372/73. u Edesi je zavladala velika glad. Efrem se tada pokazao na djelu. Zauzeo se da namakne živežnih namirnica i da ih podijeli izgladnjelim siromasima. Taj ga je rad tako iscrpio da je mjesec dana nakon povratka u svoju pustinjačku spilju preminuo. Smrt se prema Edeskom ljetopisu dogodila 9. lipnja 373.