Blaženica se rodila 18. rujna 1882. u Oberdorf-Mittelbiberachu, u Schwabenlandu (Švapska), taj kraj pripada biskupiji Rottenburg-Stuttgart. Franciska, krsno ime blaženice, nije imala sreću da se rodi u zakonitom braku. Otac joj Ulrich bijaše konjušar na dvorcu Mittelbiberachu. Majka joj Klotilda bijaše skromna i šutljiva žena, koja je također bila zaposlena u svom selu kao služavka u jednoj gostionici. Nakon što su sredili brak, Franciskini su roditelji imali još desetero djece. Kako je tako brojna obitelj živjela u krajnjem siromaštvu, Francisku je uzela k sebi baka s majčine strane. Ona i Franciskina kuma malu su djevojčicu vrlo dobro odgojili u vjeri i ćudoređu. Tako je ona od malena dobila dobre kršćanske temelje. 12. travnja 1895. djevojčica Franciska primila je prvu pričest, a nekoliko mjeseci kasnije i svetu potvrdu. Već od malena ona je počela pokazivati znakove iskrene i duboke pobožnosti. Završivši osnovnu školu, Franciska je svojim radom pomagala u siromašnoj obitelji iz kakve je i sama potekla. U dobi od 16 godina u mjestašcu Saugartu bila je sluškinja kod svog ujaka. Služila je u jednom ozračju koje baš nije bilo prikladno za njezinu vjeru i moral. Bolje joj je bilo kad je pošla u Biberbach, gdje je služila u jednoj evangeličkoj obitelji, na koju je svojim kršćanskim ponašanjem učinila silan dojam i udivljenje na sve. Godine 1903. teško se razboljela pa je bila prevezena u bolnicu, gdje su djelovale časne sestre sv. Križa iz Ingenbohla (Švicarska). To je za njezin kasniji život bilo od presudne važnosti. U kontaktu s tim redovnicama Franciska je dobila zvanje da im se kao redovnica i sama pridruži.
17. listopada 1904. bijaše primljena u provincijalnu kuću u Hegneu kod Costanza. Bila je to provincija Baden Württemberg u nadbiskupiji Freiburg u Breisgau. Stupivši u novicijat Franciska je dobila redovničko ime Ulrika. 24. travnja 1907. položila je prve redovničke zavjete. I tada je počeo njezin kuhinjski posao u kojem će manje-više proživjeti cijeli svoj životni vijek te pokazati da je svako mjesto, svaki posao prikladan za posvećenje, samo ako duša živi povezana s Bogom vršeći njegovu svetu volju. Teški i naporni poslovi nisu je sprječavali da stalno bude u sjedinjenju s Bogom. A to bijaše za nju nepresušiv izvor Božje milosti, svjetla, pomoći, pogotovo u teškim časovima njezinog života. Njezine karizme dane joj od Boga nije mogla uvijek sakrivati. Na njoj se vidjelo da Bog djeluje u njoj na neobičan način. Taj tako krepostan život u Bogu, a i njezini napori, oslabili su njezin tjelesni život. Oboljela je od sušice. Zadnje je dane života provela u bolnici, gdje je u dobi od samo 30 godina 8. svibnja 1913. svoju dušu predala Bogu.
Glas se o njezinoj svetosti širio sve više i više. Na grob su joj dolazili brojni vjernici, a zbivala su se na njezin zagovor brojna uslišanja. Zato je freiburški nadbiskup godine 1963. započeo biskupijski postupak za njezino proglašenje blaženom. Sve je išlo relativno brzo i uspješno, pa je sestra Ulrika Nisch 1. studenog 1987. proglašena blaženom.