22. listopada: 29.NEDJELJA KROZ GODINU (A)

Objava: 21.10.2017

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ Znajući njihovu opakost, reče Isus: „Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!“ Pružiše mu denar. On ih upita: “Čija je ovo slika i natpis?“ Odgovore: „Carev.” Kaže im: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” (Mt 22,15-21).

______________

 

U evanđelju nemamo puno podataka o Isusovu stavu prema državi uopće, a onda prema državnosti vlastitog naroda koji je bio silom uključen u veliko Rimsko Carstvo. Ipak, znamo da je bio neposredni podanik Heroda Antipe, koji je vladao Galilejom, da se prilikom dolazaka u Jeruzalem uključivao na područje kojim je izravno vladao rimski upravitelj, da su ga židovske vlasti osudile a da su Rimljani potvrdili židovsku osudu na smrt. Kako je glavna tema Isusova propovijedanja kraljevstvo Božje i njegov pokret, bitno religijski pokret, ne začuđuje što nije posvećivao više pažnje državi.

Zgoda iz današnjeg evanđelja jedan je od rijetkih trenutaka kad je Isus pokazivao svijest da je građanin zemaljske države. Zgoda počinje Matejevom napomenom: "Farizeji održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi." Pritom se povezuju s herodovcima koji su javno iskazivali naklonjenost prema rimskoj vlasti.

Farizeji priznaju Isusu da je nepristran učitelj, a to znači da se ne da zastrašiti ljudskim prijetnjama niti potkupiti povlasticama u tumačenju volje Božje temeljene na objavi. Nepristranost je osnova pravde u državi. Bog je nepristran i zato štiti siromahe. Isus svojim vladanjem očituje Božju nepristranost. Farizejima je pitanje poreza moglo biti pitanje savjesti: kao iskreni vjernici mogli su imati problema s plaćanjem poreza kojim osobno i izravno prihvaćaju pogansku vlast. Ovdje se naime vjerojatno radilo o porezu na osobe koji su morali plaćati svi državljani u znak priznavanja vlasti. Muškarci su toj dužnosti podlijegali od navršene 12.- te godine, žene od 14.-te godine. Plaćali su do navršene 65.-te godine života.

Isus se nalazio u Jeruzalemu, na području Hrama. Farizeji su primali novac s carevim likom u hramsku blagajnu i upotrebljavali ga za troškove održavanja Hrama i vjerskih službenika. Zato je Isusov zahtjev da pokažu novac s carevom slikom i natpisom bio posebno upozorenje na nedosljednost: sami se služe novcem na kojem je lik cara (a od poganskih se državljana očekivalo da cara štuju kao božanstvo) te u isto vrijeme glume da im je problem savjesti plaćati caru porez.

Zahtijevajući da ljudi daju caru carevo, a Bogu Božje, Isus priznaje činjenicu da države postoje te da mogu osiguravati mir i pravdu svojim građanima. U njegovo doba državni se poglavari nisu birali, nego ih je postavljala vojska ili im je ta služba pripadala zato što su rođeni u kraljevskim obiteljima. Danas kad možemo birati - slobodno i demokratski - svoje predstavnike u mjestu, općini i republici, još smo odgovorniji za državu. Međutim, obveze prema državi vršimo kao vjernici, svjesni svoje ovisnosti o Bogu i upućenosti Bogu. Isus nije za Crkvu kojoj bi država zapovijedala, ali ni za državu kojoj bi Crkva diktirala državno uređenje.