24. rujna: 25. NEDJELJA KROZ GODINU (A)

Objava: 22.09.2017

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: “Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: 'Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.' I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: 'Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?' Kažu mu: 'Jer nas nitko ne najmi.' Reče im: 'Idite i vi u vinograd.'”

“Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: 'Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.' Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: 'Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.'”

“Nato on odgovori jednomu od njih: 'Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?'”

“Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji”. (M.t 20,1-16a)

_________

 

Možda vas je neprijatno iznenadilo što radnici koji su prvi došli na posao nisu dobili veću plaću od onih koji su došli uvečer. Na početku moramo shvatiti da je posao u Gospodnjem vinogradu uvijek počasno djelo. Najveća je čast i milosni poziv čovjeku to što Bog njega, svoje stvorenje, prihvaća kao suradnika i partnera. Svatko, kako onaj radnik od prvog trenutka tako i onaj posljednji dobija više nego je smio i očekivati od svoga gospodara, jer "sve je milost" i mi smo uvijek oni koje Bog obdaruje. Ne može se, naime, nikada zaraditi onaj denar pozivanja na suradnju u Božjem narodu. On svakom čovjeku, pa i svecu, pada u krilo kao slobodni dar Božjega smilovanja.

Kad bi Bog bio samo pravedan, morali bismo otići praznih ruku zato što je Bog uvijek za svakoga od nas učinio više nego što mi ikada možemo učiniti za njega. Za njega možemo raditi - "jer Bog treba ljude" - samo zato što nas je on pozvao. Možemo ga i ljubiti samo zato "jer je on nas prvi ljubio" (1 Iv 4, 10). Tko bi se htio s Bogom upustiti u obračunavanje, tko bi htio postavljati račun i proturačun, taj bi trajno bio u bezizglednom položaju, kao dijete koje je htjelo dostaviti račun svojoj majci jer je s njezinim novcem išlo u kupovinu.

U ovoj prispodobi imamo poruku koja oslobađa:

Kad bi Bog bio samo pravedan, ne bismo pred njim imali nikakve šanse. Samo nam nezaslužna Božja dobrota može uliti nadu i povjerenje da ćemo jednom dobiti denar vječnoga života.

Zašto ovu prispodobu teško možemo razumjeti?

Zato što je naša slika o Bogu previše skućena. Komu u uhu odjekuje riječ: "Ja sam Gospodin, Bog tvoj", taj zapravo, ne bi smio ni pomišljati da pred ovim Gospodarom može tražiti pravo na "tarifne ugovore". Čovjek nikada ne može pred Bogom biti onaj koji zahtijeva, nego uvijek samo molitelj i zahvalnik: "Zahvalimo Bogu jer nam je iskazao milosrđe!"

Nakon što nam je Bog ukazao čast primivši nas u slobodnoj ljubavi kao svoje sinove i baštinike, ne možemo više po milo volji i raspoloženju šetkati između vinograda služenja i trga dokolice. Božji zov je dar koji obvezuje. Kao izabrani i pomilovani, ne možemo se pravdati s Bogom, nego možemo samo priznati: nisam zaslužio da me je Bog pozvao u svoju službu.

Ovdje bi netko mogao pomisliti: ako radnik posljednjega sata dobiva plaću kao i onaj od prvoga sata, ne bi li bilo mudrije pričekati na pozivanje posljednjega sata? možda prema načelu: ne treba navaljivati, radije ću pričekati i pustiti druge ispred sebe.

Najprije: Kad će nas Bog pozvati, to moramo prepustiti njemu. Zapravo, već nas je pozvao. Od toga časa ne smijemo više ljenčarti na trgu jer ćemo u tom slučaju griješiti.

Tko želi čekati zadnji čas, po mogućnosti "posljednje pomazanje", mogao bi pasti kao žrtva zablude. Mislimo li doista da se možemo poigravati s Božjom dobrotom, računajući kako bismo sa što manje rada dobili što veću nagradu? Hoće li Bog dopustiti da ga nadmudri naš bezobzirni proračun? Hoće li nas nakon ovakva sitničava mudrijašenja uopće više pozvati?

Ima li uistinu još ljudi koji se pouzdavaju u "obraćenje na smrtnoj postelji", po načelu: još na brzinu savršeno pokajanje i životna ispovijed i sve će biti u redu?

Ne uzimajući u obzir što živimo u doba nagle smrti i masovnog umiranja na ulicama, postavlja se pitanje: Hoće li čovjek poslije života koji je proveo daleko od Boga, još uopće biti sposoban za pravo obraćenje? Hoćemo li u posljednjem trenutku još moći naučiti ono najteže i najveće: ostaviti sebe i potpuno se predati Bogu? Tko nije dodirnuo klavir, ne može se nadati da će odjednom bez pogrške svirati Chopina. Pravo predanje Bogu i ljudima teže je od najtežeg klavirskog komada. Ono predpostavlja dugogodišnje uvježbavanje i stalni trening. I mislimo li zaista da bi takvo "obraćenje" iz straha pred smrću moglo pokriti jedan profućkani i prazni život? Sav će se naš život mjeriti prema tome jer li bilo dovoljno visokokaratan da bi mogao opstati s Bogom?

Tako, za kraj nam ostaje samo zahvala.

Zahvala zato što "nas je Bog pogledao u svojoj milosti" (Lk 1, 48), što nas je u svojj dobroti pozvao iz pustinje besmislenosti i dokonog ljenčarenja na trgu, što nas je po milosti pozvao u svoju službu, što životu daje božanske dimenzije i poklanja mu vječni smisao.