3. rujna: 22. NEDJELJA KROZ GODINU (A)

Objava: 01.09.2017

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Pođe Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: "Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!" Isus se okrene i reče Petru: "Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!"

Tada Isus reče svojim učenicima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće svoj život spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim." (Mt 16,21-27)

____________

 

Ovo bi nas evanđelje moglo dovesti u protuslovlje kao i Petra: "Sin čovječji treba da mnogo pretrpi i da bude ubijen" - "Hoće li tko za mnom, neka uzme svoj križ!" - "Tko svoj život hoće spasiti, izgubit će ga." Sve je ovo šamar našem normalnom razmišljanju, to je iznenađujuće novo, da ćemo najprije s Petrom reći: To ne smije biti istina, to se ne smije tebi dogoditi. Možemo, dakle, dobro razumjeti Petrov prigovor i predbacivanje.

Tu je mlad čovjek - Isus iz Nazareta - nadaren i vrlo nadobudan, nastupa protiv nepravde čisto i nesebično, zauzima se za pravednost i bratstvo, pokazuje siromašnima i bolesnima novi put nade; mlad čovjek koji je upravo na putu da napravi karijeru: "Sav narod ide za njim", i hoće ga čak i za kralja postaviti. I dok njegove pristalice misle da su već na cilju i svađaju se tko će u novom kraljevstvu zauzeti ministarsku stolicu, Isus im govori: Sad moram u Jeruzalem i ondje moram mnogo trpjeti i biti ubijen. Razumijemo Petra: To se tebi ne smije dogoditi! Jedna sasvim naravna reakcija! Tko bi drugačije reagirao?!

Petar je svakako poznavao Izaijine riječi (55, 8). "Ovako govori Gospodin: Moje misli nisu vaše misli." Petrove misli su se snažno suprostavljale Božjim putovima i planovima, te je Gospodin napao svoga dragoga učenika istim riječima kao i sotonu za vrijeme kušnje u pustinji: "Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti na pameti nije ono što je Božje, nego što je ljudsko!"

Isus može samo onda biti Krist, samo onda može spasiti čovjeka, odriješiti ga i osloboditi od njega samoga, ako ga dovede dotle da ovaj o sebi misli samo ono što o njemu misli Bog. Zato i sam ne ide putem "zdravoga ljudskog razuma" nego putem kojim ga vodi Bog: "Tijelo si mi pripravio. Evo dolazim vršiti volju tvoju" (Hebr 10, 57). On ide putem križa, putem predanja i nesebične ljubavi. Međutim, idući upravo ovim putem, gubeći i predajući svoj život, ostavljajući samoga sebe i posežući raširenim rukama za ljudima i živeći za njih, on postiže život. Budući da je "bio poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2, 8), Otac ga je po uskrsnuću i uzašašću pozvao u svoju slavu i uzvisio ga postavljajući ga sebi zdesna.

Svojim križem, koji je "sablazan Židovima, poganima ludost", Isus je prekrižio svu samohvalu čovjeka. Prekrižio je i raskrinkao svu isključivu čovječnost kao i sotoninu prijevaru. Svojim nam je životom pokazao da čovjek koji se odrekne Božjih planova i u sebi vidi samo ljudsku dimenziju, dade se voditi od ljudskih misli i ljudske sebičnosti, u zbilji razara svoj istinski ljudski bitak. Jer: čovjek nalazi put prema samom sebi, svome istinskom biću - ne u ovome što je ljudsko nego što je božansko. Samo u čovjeku koji koji se upušta u Božje misli, ide Božjim putovima, može postojati i uspijevati prava čovječnost.

Recimo obrnuto: Čovjek koji, kao Petar, pita samo "zdravi ljudski razum", promašuje pravi ljudski bitak. Tko hoće spasiti čovjeka odvajajući ga od Boga, razorit će ga. Pod parolom čovječnosti dogodile su se najveće nečovječnosti. Stoga poziv "Spasite čovjeka!" može značiti samo: "Mislite o čovjeku tako visoko kako Bog misli o njemu!" Petar pokazuje krivi put: U neprosvijetljenoj ljubavi on želi svoga Gospodina odvojiti od Boga i zavesti ga da odbije kalež koji mu Bog pruža. Isus odbija ovu kušnju te ide putem kojim ga vodi Bog. Pritom gubi svoj život da bi ga dobio zauvijek. On, naime, poznaje zakon pšeničnog zrna koje najprije pada u zemlju i mora umrijeti da bi donijelo plod (usp. Iv 12, 24). I Isusov učenik može svoj život spasiti jedino ako je spreman predati ga i izgubiti u zalaganju za Boga i bližnjega. Samo čovjek koji ljubi može biti istinski čovjek, samo čovjek koji ljubi može život zadobiti i samo on ima budućnost.

Kad je poslije 12 godina tamnovanja u Kini biskup Walsh došao u Vatikan, nije izrekao ni riječ gorčine, nije mu prv gesta bila da pokaže Papi na zemljovidnoj karti gdje je tamnovao: sklopio je ruke i rekao toplo i srdačno: „Sveti oče,molimo za Kinu!“ I molili su zajedno Oče naš!

Dvanaest godina tamnovanja – bile su to najduže duhovne vježbe koje je stari biskup ikada obavio. On je tamnovanje petvoio u slobodu osposobljen za to u Kristovoj školi križa.

Možda ćemo zbog ovakve životne filozofije biti „svima na podsmjeh“ (Jr 20,7), ali je istina: i oni koji nam se smiju svoj život bezbrižnije provode uz one koji su po odricanju postali neopasni i za neprijatelje.

Molimo Gospodina da nam dadne snage da pravo možemo nosii svoj križ i da nikada ne podlegnemo pod njegovim teretom. - Amen.