25. lipnja: 12. NEDJELJA KROZ GODINU (A)

Objava: 24.06.2017

itanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: „Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.

Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko god se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.“ (Mt 10,26-33).

_______

 

Navikli smo na ispunjavanje obrazaca - ime i prezime, mjesto stanovanja, zanimanje, obiteljsko stanje... a onda pitanje o vjeroispovijesti. I ovdje se stvar rješava brzo: rimokatolik ili neka druga informacija. Osjećate li ponekad da se kod vjeroispovijesti radi o mnogo važnijoj stvari nego samo o nekoliko slova?

Ispunjavanje obrazaca uvijek mi daje povod za razmišljanje:

Što ili koga ja zapravo ispovijedam? Je li moje priznavanje zaista vjeroispovijest? Ili možda stojim u redu s onim vojnim obveznikom koji je kod pregleda („vizite“) na upit o vjeroispovijesti rekao ispričavajući se: rimokatolik, ali ne mogu ništa protiv toga.

No događa li se da nas danas još netko pita za našu vjeroispovijest? Ne samo u obrascima kod popisa stanovništva.

Mislim: da!

Sjećam se jednoga člana Katoličke mladeži, kojega su u tvornici jednostavno zvali „apostol“. Kolege su ga ismijavali, provocirali, često i prezirali… On, sigurno, nije bio nikakav pobožnjaković. Govorio je da bi se i u tvornici trebalo živjeti kršćanski: pravedna plaća, bez prikraćivanja žena i djevojaka. Bio je protiv otuđivanja strojeva i alata. A kad bi drugovi pričali prljave dosjetke, rekao bi im u lice: svinje!

Zatim mi je na pamet pao ravnatelj jedne srednje škole. Priznao je: „Nedjeljom bih rado išao na pričest. Ali kod nas u selu na pričest idu samo djeca i starije žene. Pravo je mučenje kad i ja to činim. Zato se radije odvezem u grad, udaljen dvadesetak kilometara, gdje me nitko ne poznaje. Ondje sudjelujem u još jednoj misi i tako se mogu pričestiti.“

Ako smo pošteni, morat ćemo reći: Svi smo se nalazili u sličnim situacijama kad smo se „stidjeli svoje vjere“ i skrivali svoju vjeru. Postali smo kao Petar koji je kukavički izbjegao pitanje: „Ne, ne poznajem toga čovjeka“ (Iv 18, 17). Često je to puka ravnodušnost i kukavičluk ili stav: „Zašto baš ja?“

Neka to najprije učini netko drugi. Ili bespomoćno zašutimo kad bi trebalo govoriti ili odgovoriti.

Kako zaista stoji s našim ispovijedanjem Boga, Isusa Krista, Crkve? Je li to priznavanje djelom ili samo usnama? Ispovijest vjere - vidjeli smo kod Petra u noći Isusove muke - sasvim je blizu nijekanju. Najprije: „Ako te svi ostave, ja neću!“ Onda: „Zaklinjem se da ga ne poznajem.“ Tek priznavanje krivnje vodi preko nijekanja do vjere. Na izlasku susreće Petra Isusov pogled: „Tada zaplaka gorko.“ Možda mu je tada postala jasnom Isusova riječ: „Šimune, sotona je tražio da vas rešeta kao pšenicu... Tako ti, kad se jednom obratiš, učvrsti svoju braću“ (Lk 22,32).

Petar je iz nijekanja našao put do priznavanja svojih grijeha, do ispovijedanja vjere sve do predanja svoga života, bez straha i u konačnom povjerenju u Isusovu riječ: „Tko god se dakle pred ljudima prizna mojim, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima.“  - Amen