28. svibnja: 7. USKRSNA NEDJELJA (A)

Objava: 27.05.2017

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

Ljubljeni: Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena (1Pt 4, 13-16).

__________

 

Pitanje o patnji staro je koliko i čovječanstvo: odakle ona dolazi i koji joj je smisao? Ljudi su se već tisućljećima mučili tim pitanjem i stajali kao pred velikim tamnim vratima, nesposobni otvoriti ih ili pogledati kroz njih.

I mi kršćani često stojimo bez riječi pred tom tamnom životnom tajnom koja je, napokon, Božja tajna: zašto on to dopušta? Zašto ne uzme tu patnju od nas? Često je samo šutnja puna sućuti jedini pravi način pomoći drugima u patnji. No, kao kršćani ne smijemo zapasti u potpunu šutnju.

Naime, mi iz nade kršćanske vjere možemo pokušati odgovoriti. Odgovor glasi: Bog Isusa Krista ne želi patnju. Vrlo mu je žao kad ljudi pate i zato je u vlastitom Sinu stao na stranu patnika. Neka i kršćani - jer to je nasljedovanje Isusa - stanu na stranu patnika, neka umanjuju i ublažuju njihovu patnju i neka je, koliko je moguće, prevladaju. Naravno, kršćanska vjera kaže da na zemlji nikad neće postojati svijet potpuno slobodan od patnje. Tek na "posljednji dan" Bog će stvoriti svijet bez suza, bez patnje, boli, bolesti i smrti.

Različite su i naše životne patnje: krivnja, bolest, nesreća, nepomirljivost i tvrdoća srca. Postoji i patnje prouzročene ispovijedanjem naše kršćanske vjere: kad nekoga ismijavaju "jer je glup i vjeruje", kad ga ismijavaju na radnom mjestu zbog pristajanja uz Crkvu ili ga u njegovu zvanju zapostavljaju zbog njegova kršćanskog stava kao u mnogim državnim sustavima svijeta. Ili kad ga zbog vjere čak i progone, muče ili zatvaraju.

Tiha i trpeća Crkva poznaje te patnje za Krista. U biti to su patnje što ih Isus i danas nosi. Petar ih, tako, naziva "Kristovim patnjama". I onaj tko ih mora nositi, taj stoji na Kristovoj strani. Koga to pogađa, taj zna: Krist i ja stojimo zajedno, on me priznaje te i ja njega mogu priznavati. Takvo trpljenje za Krista jest način proslave Boga. I sam će Bog sa svoje strane proslaviti onoga koji radi Krista trpi, kao što je raspetoga Krista Isusa proslavio uskrsnućem.

Tako se naše današnje razmišljanje grana u dvostrukom smjeru tako što ćemo hrabro braniti svoje kršćansko biće gdje god to bude potrebno i nećemo zaboraviti Crkvu koja trpi. I ispovijedanje Isusa i njegove trpeće Crkve postaje sve više i više plivanje protiv struje, postaje put malobrojnih i odlučnih. Dok su poslije prvih kršćanskih stoljeća zajednice postajale narodnim crkvama, sad se smjer okrenuo: narodne se crkve raspadaju a vraća se ispovijedanje zajednica.

I drugi vid: u mnogim zemljama nije više samo po sebi razumljivo biti kršćaninom. Naša bi današnja zadaća bila da ostanemo s ovim kršćanima povezani u molitvi, pismima i posjetima.

Trpljenje je kraljevski put prema Božjoj slavi. To vrijedi za staroga i bolesnoga čovjeka, za usamljenoga i neshvaćenoga. Vrijedi prije svega za onoga koji zbog vjere u Krista preuzima na sebe patnju razne vrste. Mora biti siguran u Isusovo obećanje: "Tko mene prizna pred ljudima, tog ću i ja priznati pred Ocem svojim nebeskim" (Mt 10, 32). – Amen.