30. travnja: 3. USKRSNA NEDJELJA (A)

Objava: 29.04.2017

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Onog istog dana – prvog u tjednu - dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: "Što to putem pretresate među sobom?" Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?" A on će: "Što to?" Odgovore mu: "Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok - silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe." A on će im: "O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?" Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: "Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!" I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: "Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?" U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: "Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!" Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha (Lk 24,13-35).

________

 

Na našem životnom putu su nam dvojica učenika iz Emausa vrlo dragi prijatelji i savjetnici. Oni su, naime, upoznali dvoje: časove beznađa kao i časove milosti utješnog susreta s uskrslim Gospodinom. U život ove dvojice upala je, kao divni san, velika nada. Isus ih je oduševio, otvorio im budućnost za koji se može živjeti. Odgovaralo im je ono što je naučavao: pomagati i opraštati, ljubiti Boga i bližnjega i tako graditi novi svijet u kojemu se može živjeti. Govorio je o nekom novom kraljevstvu u kojemu više nisu blaženi nasilnici i bogataši, nego siromašni, malodušni, mirotvorci i milosrdni."A mi smo se nadali!"

Danas govore i pjevaju dvojica učenika: "Sanjali smo". I tada se nada pokazala kao varka, a san kao iluzija: pravednika su osudili na smrt, mirotvorca pribili na križ. Sad znaju da svijet ostaje kakav je oduvijek bio: užasan i bez ljubavi. Zato napuštaju Jeruzalem, "zlatni grad", neke nove vizije i vraćaju se u Emaus svoje svakidašnjice: ostavite svaku nadu!

A kako odsada živjeti? "Ne može se trajno živjeti od proizvodnje, potrošnje, zbrajanja, hladnjaka i križaljki! Na cijelom svijetu postoji samo jedan problem: kako ljudima osmisliti život, usaditi čežnju i nadu" (St. Exupery). Isus im je dao smisao, probudio nadu. A sad je već mrtav. Već je tome treći dan. Usta koja su izgovarala riječ života, zanijemila su na križu i Bog šuti...

A iznenada im se pridruži neki putnik i baca ih na sasvim drugi kolosijek: "Nije li trebalo da Krist to sve pretrpi te tako uđe u svoju slavu?" Moraju li patnje i umiranje neminovno biti besmisleni? Ne bi li se u ovoj smrti iz ljubavi mogla skrivati i božanska odluka, plan vječne mudrosti? Zar ne možete vjerovati da Bog, koji se kao silni pokazao vašem narodu, može i na krivim linijama pravo pisati? Zašto teško shvaćate da se putovi božanske mudrosti ne završavaju ni onda kad se iscrpila sva ljudska mudrost?

Tako Isus u biblijskom razgovoru objašnjava dvojici beznadnih putnika smisao Pisma. Bog je već davno preko svojih proroka odgovorio na sva mučna pitanja: "Sluga je Božji kao janje koje vode na klanje" (Iz 53,7), da preuzme grijehe ljudi. Da u Božji plan spada i patnja, da Bog i u umiranju još poznaje putove "jer njemu nije ništa nemoguće" (Lk 1,37), pokazuju i riječi psalma: "Koji siju u suzama, žet će u pjesmi" (Ps 125,5). Krist je morao ići upravo tim putem jer nema drugoga koji bi uvjerljivije pokazao koliko Bog ljubi ljude.

Ne dogodi li se ponekad i nama kao i ovim učenicima iz Emausa?

Kad izgubimo dragoga čovjeka, kad se razbiju naše nade a dobra volja doživi gorko razočarenje? Ne bismo onda trebali biti slijepi kao učenici iz Emausa nego bismo trebali slušati Gospodinov glas: "Nisam li ja morao ići putovima patnje?" Zašto to ne shvaćate, iako sam išao vašim putovima, pretrpio vaše patnje i vašu smrt nadvladao?"

Na koncu ćemo shvatiti da i Bog ide s nama i da će on biti naš uviđavni pratilac pa makar naš život vodio kroz tamne doline. Možda Krist ide dugo vremena uz nas sasvim neprepoznat. Ako ga slušamo i susretnemo u objednom zajedništvu - "kod lomljenja kruha" - otvorit će nam se oči i srce. Onda ćemo kao i učenici iz Emausa priznati i posvjedočiti: "Doista, uskrsnu Gospodin i ukaza nam se na putu!" I molit će mu se za sebe, svoje obitelji i buduća pokoljenja: "Ostani s nama, jer zamalo će večer i dan je na izmaku!" – Amen.