16. travnja: NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEG

Objava: 15.04.2017

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih (Iv 20,1-9).

_________

 

Jednog sunčanog proljetnog dana, dok su se u gradu Jeruzalemu vršile pripreme za veliku svetkovinu Vazma i stranci se brinuli za konačišta i za hranu, došao je jedan mladić jednom poznatom i priznatom židovskom rabinu i rekao mu pun brige i nervoze: Učitelju, ljudi okolo govore da se u gradu pojavio Mesija. Stari mudrac se polako digao, došao do prozora, bez velike znatiželje pogledao vani uz ulicu, niz ulicu, pomirisao zrak, udahnuo duboko, okrenuo se mladiću, slegnuo ramenima i rekao: Ja ne vidim nikakve promjene.

To je upravo glavna tema mnogih uskrsnih propovijedi i razmišljanja. Što je Kristovo uskrsnuće promijenilo u svijetu, u životu kroz ovih dvadesetak stoljeća? Što znači još uskrsnuće? Kad se na to odgovara onda se čuje žalosna pjesma o tome kako se razvodnilo uskrsno evanđelje, kako je malaksala njegova snaga i nestalo prodornosti. Uskrs je ovdje, a kod drugih možda i više, postao svetkovina proljetne vedrine, to su uskrsna jaja, uskrsno pečenje, uskrsni program, uskrsni izlet ili što drugo. Ova žalosna pjesma o ovakvom Uskrsu je istinita, ali mi ipak moramo doći do jednog pitanja: kako mi nalazimo put do Uskrsnuća i jesmo li uopće u stanju naći put i pristup prema onome što se odigralo prije dvije tisuće godina, pristup onome što se odavno napamet zna o praznom grobu, o ženama kod groba, o odvaljenom kamenu i mladiću u bijeloj odjeći pokraj kamena. Pitanje je kako ćemo doći do svega ovoga, ali tako da se pri tom u nama nešto pokrene, kako ne bismo samo slušali uskrsnu aleluju, nego time bili i poneseni i prožeti. Istina je da se put i pristup prema Uskrsu može pogoditi i naći jedino ako se u zoru uskrsnuća dolazi iz noći Velikog petka.

Ponižen od ljudi najniže vrste, mučen i trgan najvećim bolima, osuđen od vjernika i od države, napušten od svojih, visi Krist na križu. A oni okolo viču raspetome: Ako si Mesija, ako si kralj, spusti se sada s križa, pa ćemo ti povjerovati. Svakako bio je to trenutak njihovog trijumfa, iživljavanja, poruge. Ali ipak ovaj njihov zahtjev nije bio nastran. Zar se on nije sam nazvao sinom Davidovim i Sinom Božjim? Zar se nije zadužio da će hram, nakon što ga drugi sruše, sam za tri dana podignuti? Sad je došao trenutak, da se pokaže, jesu li to bile samo jeftine reklamne fraze, trenutak da se pokaže što on može i tko je on. Ali se u tom odsudnom trenutku ništa ne događa. Ništa se ne mijenja, kako kaže stari rabin. On ne silazi s križa, on je čašu patnje ispio do najgorčeg dna.

Bog ne dopušta ljudima da mu propisuju zakone kako će on djelovati, ne dopušta im ni uz cijenu činjenice, da se oni sablazne zbog njegovih djela. Oni su doduše kazali: Ako se spustiš s križa, vjerovat ćemo Tebi i vjerovat ćemo u Tebe. Ali oni ni tada ipak ne bi povjerovali: jer vjera se nikada ne rasplamsava iza velikih djela, efektnih postupaka.

Slično je bilo i s Uskrsnućem. Da se Krist na uskrsno jutro pojavio pred masom na vratima jeruzalemskog hrama, to bi bila briljantna pobjeda, veliki trijumf, blistav efekt, očevidan dokaz za njegovo božanstvo! Jer prekjučer su ga vidjeli kako bijedno svršava odbačen od ljudi i naizgled i od Boga, a danas stoji tu pred njima u slavi i sjaju!

No, Krist to ne čini! On dopušta i to da se upravo zbog manjka poze i blještavila u njegovom nastupu na Uskrs njegovo Uskrsnuće kroz duga stoljeća smatra često kao varka i blef. Uskrsnuće je ostalo pridržano samo za mali broj ljudi i to namjerno. Uskrsnuće je činjenica koja se mora vjerovati.

Kako je onim patnjom iskušanim ljudima, apostolima, ona vjera postala teška! Kako teško održiva pod pritiskom vlastite sumnje! Toliko ih je porazila Isusova smrt na vješalima križa da nisu nikako bili u stanju pomisliti na njegovo obećanje – da će treći dan uskrsnuti – da im nijedanput nije na um pala ideja da odu do groba, da pogledaju. Žene su bile prve kojima je na pamet pala ova ideja. Apostoli su odbili njihov izvještaj o praznom grobu kao plod bolesne mašte. Što više oni su se u svojoj unutrašnjosti branili pred tim kao pred sablašću sve dotle dok Krista sami nisu pred sobom vidjeli. To je sav temelj vjere: taj prazni grob i malo poštenih ljudi koji su iz očaja Velikog petka došli do uskrsnog klicanja.

I od nas se ovdje traži teška stvar: vjerovati u ono što se dogodilo šačici ljudi prije dvadesetak stoljeća. I ne samo to, nego na tome graditi novi život i novu nadu! Amen!