2. travnja: 5. KORIZMENA NEDJELJA (A)

Objava: 01.04.2017

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Lazarove sestre poručiše Isusu: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.“ Čuvši to, Isus reče: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.“

A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: „Pođimo opet u Judeju!“

Kad je dakle Isus stigao onamo, nađe da je Lazar već četiri dana u grobu. A kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.“ Kaza joj Isus: „Uskrsnut će brat tvoj!“ A Marta mu odgovori: „Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.“ Reče joj Isus: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?“

Odgovori mu: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“ Nato Isus, sav potresen, upita: „Kamo ste ga položili?“ Odgovoriše mu: „Gospodine, dođi i pogledaj!“ I zaplaka Isus.

Nato su Židovi govorili: „Gle, kako ga je ljubio!“ A neki između njih rekoše: „Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?“

Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: „Odvalite kamen!“ Kaže mu pokojnikova sestra Marta: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.«“ Kaže joj Isus: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?“ Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče:

„Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.“

Rekavši to, povika iza glasa: „Lazare, izlazi!“ I mrtvac iziđe; noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: „Odriješite ga i pustite neka ide!“

Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. (Iv 11, 3-7. 17. 20-27. 33b-45)

__________

 

Isus se nalazio u istočnom Joradnu, na putu u Jeruzalem u nasilnu smrt kada mu je glasnik priopćio da je njegov prijatelj Lazar teško bolestan. Selo Betanija, hebrejsko ime znači „kuća siromaha“ udaljeno je 15 stadija od Jeruzalema, otprilike 3 km. Isus je na to rekao da ta bolest nije smrtonosna, već objava slave Božje, proslava Sina Božjega. Ne kaže da Lazar neće umrijeti, nego da smrt nije zadnja postaja ljuskog života, njegov kraj.

Premda je znao da je Lazar (Bog pomaže) teško bolestan, Isus „ostane još dva dana u mjestu u kojem se nalazio“. Zašto je čekao još dva dana, tako dugo da Lazar umre?

„Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga!“ Tim je riječima Isus obznanio smrt voljenog prijatelja i ujedno naglasio da naša egzistencija traje i poslije smrti, da će se probuditi na vječni život u Bogu kao što se budimo svako jutro. Zato je i došao na ovaj svijet. A onda sasvim otvoreno reče da je Lazar umro. On se veseli da nije bio toga trenutka u Betaniji, jer da je tamo bio sigurno bi ga ozdravio prije nego je umro. To bi Lazarevo odravljenje za učenike bilo skoro normalna čin. Ali Otac mu je dao vlast nad smrću koju će očitovati nad Lazarom. Taj čin bi trebao u učinicima probuditi vjeru i ojačati ih prije nego nastupe događaji Velikog petka. To je razlog Kristove radost. A kada je stigao u Betaniju Lazar je već ležao četiri dana u grobu. Izraz “Četiri dana” spomenut je iz dva razloga: Prvo: Vrijeme posjeta ožalošćenima trajalo je kod Židova cijeli tjedan. Drugo: U židovstvu je bila općenito raširno vjerovanje da duša pokojnika ostaje uz tijelo još puna tri dana poslije njegove smrti. Tako je postojao neki tračak nade da će možda pokojnik oživjeti. A onda je poslije četiri dana konačno nastupila smrt.

U Betniju je u međuvremenu došlo mnogo ljudi tješiti Martu i Mariju u njihovoj žalosti. Veliki broj posjetitelja govori da je obitelj bila poznata u tome kraju i da su živjeli po Božjim zapovijedima. Da je Marta prva spomenuta, znači da je ona starija i da se brinula za kućanstvo.“Tješenje“ se sastojalo u jadikovanju i nabrajanju, plaču, te izgovaranja utješnih riječi. Ipak sve to tješenje ucviljenih sestara nije bila dovoljno da bi se ublažila njihova bol. Pravu utjehu pružio im je Isus, jedina osoba čiju utjehu trebaju kako ožalošćeni tako i tješitelji.

“Kad Marta doču a Isus dolazi, pođe mu ususret dok je Marija ostala u kući.” Marija mu je potrčala u susret dok je bio još izvan sela. Gdje se taj susret dogodio nije poznato, sigurno ne na Lazarovu grobu. Da je Marija ostala u kući sasvim je razumljivo jer se u kući i oko kuće bilo mnogo ljudi.

Marta mu reče: „Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro.“ Te Martine riječi izražavaju njezinu duboku vjeru u Isusa koja je sigurno resila sve njegove sljedbenike u Betaniji. Ona je čvrsto uvjerena da Isus ima moć liječiti svaku bolest.

„Ali i sada znam: Štogod zaišteš od Boga, dat će ti,“ nastavila je Marta. Duboka je njezina vjera u Gospodara života, čija ljubav ne poznaje granica. Očito je da je dobro poznavala zaziv iz Očenaša „Neka bude tvoja volja“ i to živjela. Vjerovala je da je sve ono što je Isus govorio bilo ispunjenje Očeve volje. Na Isusove riječi: „Uskrsnut će tvoj brat,“ odgovorila je: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan!“ Vjeruje u uskrsnuće mrtvih u posljednji dan što je i većina židova ispovijedala.

Čuvši riječi da je Isus tu za nju je sinuo tračak nada, da će je Onaj utješiti koji se s pravom naziva tješiteljem. Tješenje okupljenih nije joj više bilo bitno. Kada Isus zove samo je jedno potrebno: ustati i bez ustezanja poći mu ususret.

A kada je Isus vidio da i židovi plaču koji su je dopratili, potresen u duhu i uzbuđen zapita gdje su ga položili. Ovih nekoliko riječi pokazuje kako se Bog, koga je objavio Krist, odnosi prema smrti. On pati sa svojim patničkim narodom. Pun je sućuti i milosrđa prema svakome.

Krist je u ovom trenutku potrešen i žalostan radi ljudske patnje, nevjere nekolicine koji su se pitali zašto nije spriječio „da ovaj umre“, ali i uzbuđen radi smrti dragog prijatelja. Smrt za njega nije sudbina već Božji i čovjekov protivnik, posljednji neprijatelj koga on želi pobijediti. Pomolivši se nebeskom Ocu Isus poviče: „Lazare izlazi! „I mrtvac izađe!“ iz groba oslobodivši se vlasti smrti.

Događaj u Betaniji sažetak je svih Isusovih riječi i postupaka koji je život i uskrsnuće za sve vjernike. Slabi smo ljudi i često zarobljeni raznim težnjama za zemaljskim dobrima, za društvenim položajem i vlašću. Sve to čovjeka čini duhovno mrtvim za život po volji Božjoj. Isus ne zove samo Lazara nego i svakoga od nas: “Izađi, budi slobodan!“ – Amen.