26. ožujka: 4. KORIZMENA NEDJELJA (A)

Objava: 25.03.2017

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. I pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: "Idi, operi se u kupalištu Siloamu!" - što znači "Poslanik." Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: "Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?" Jedni su govorili: "On je." Drugi opet: "Nije, nego mu je sličan." On je sam tvrdio: "Da, ja sam!"

Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: "Stavio mi kal na oči i ja se oprah - i evo vidim." Nato neki između farizeja rekoše: "Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu." Drugi su pak govorili: "A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?" I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: "A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!" On odgovori: "Prorok je!"

Odgovore mu: "Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?" i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: "Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?" On odgovori: "A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?" Reče mu Isus: "Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!" A on reče: "Vjerujem, Gospodine!" I baci se ničice preda nj. (Iv 9,1.6-9.13-17.34-39)

______

 

Evanđelist Ivan posvećuje čitavo jedno poglavlje svoga Evanđelja čovjeku koji je od rođenja slijep. Jadan, takav se rodio i osuđen je živjeti s tom svojom bolešću. Vjerojatno su ga njegovi roditelji dok je bio mali nosili raznim okulistima, svećenicima, karizmaticima i komu sve, samo da bi progledao. Međutim, on je sve do svoje punoljetnosti nastavio živjeti sa svojom sljepoćom. Nije se našao nitko tko bi ga ozdravio od njegove bolesti. S obzirom da kao takav nije bio osposobljen za neki posao preostalo mu je prositi da bi mogao preživjeti. U tom njegovom jadu susreće ga Isus i na neuobičajeni način vraća slijepcu vid. Jasno je da je ovo čudo Isus učinio i zbog toga da promijeni ondašnji mentalni sklop svih osoba koje su razmišljale da je svaka bolest posljedica nečijega grijeha: ako ne samoga bolesnika onda nekoga iz bližeg kruga njegove obitelji. I sami apostoli su tako razmišljali, te i oni, vidjevši slijepca pitaju Učitelja: «Tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?» Ozdravivši ga Isus poručuje da njegova sljepoća nema nikakve veze s bilo čijim grijehom, već je njegova bolest, a i ozdravljenje, povod da se na njemu «očituju djela Božja».

Kako sam uvijek slobodan razmišljati vlastitom glavom tako i ovaj puta čitavu zgodu oko slijepca od rođenja, ili još bolje čovjeka kojemu je vraćen vid, promatram svojim očima. Slijep ili ozdravljen, svejedno je, ovaj jadnik, uvijek je nešto kriv. Jednima je bio kriv dok je bio slijep, a sada je kriv drugima jer je ozdravio. Jednima je kriv jer je dozvolio Isusu da ga ozdravi i time hipotetički postaje Isusov učenik, a drugima je kriv jer je, opet samo hipotetički, pobornik Mojsijeva zakona i kao takav nije smio dozvoliti da ga Isus ozdravi u neradni dan. Svakako da mu je sada najveća krivnja u tome što je, kako oni kažu, Isusov učenik, iako on pojma nema što to znači. Očito je kriv, jer je uvijek na pogrešnoj strani.

Jednostavno rečeno, kriv si jer nisi kao mi, jer nemamo istog učitelja («ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi»); kriv si što si dopustio drugima da imaju veći utjecaj na tebe, nego što ga mi imamo; kriv si jer si prešao u drugu stranku, jer ne pripadaš našem lobiju, jer ne pušeš s nama u isti rog; kriv si jer te više ne možemo prepoznati («nije li to onaj?»); kriv si jer stvaraš među nama podvojenost… Ma, neću više nabrajati. Uostalom, to i nije potrebno. Jednostavno, kriv si jer smo mi tako odlučili. Kriv si jer vidiš, a mi želimo da ti ostaneš slijep, jer kako bismo inače opravdavali svoja načela i to je osnovni razlog tvoje krivnje. Sada kad si progledao mi ne možemo više s tobom manipulirati, već sam vidiš neke stvari, a to nama ne odgovara. Mi smo bili zadovoljni tvojom sljepoćom i takav si nam odgovarao. Ovako? Ovako unosiš nemir među nas i ne preostaje nam drugo nego te izbaciti iz naše «partije», jer «u grijesima si se rodio», a partija ne voli grešnike.

Interesantan je ovaj svijet. Farizeji umjesto da se raduju zbog čovjeka koji je ozdravio od svoje sljepoće prepuštaju se raznim teorijama i prepirkama sa svima je li to trebalo tako biti ili ne. Normalni ljudi napravili bi pravo slavlje, jer nije mala stvar riješiti se teške bolesti, koja prati čovjeka od samog rođenja. A oni? Oni misle da se svatko mora pomiriti sa svojom bolesti i tako živjeti do kraja života, ne očekujući pomoć od bilo koga. Nije ni čudno što tako razmišljaju. Lako je prihvatiti bolest kada je drugi u pitanju i govoriti da tako mora biti, jer je to plod nečijega grijeha. Ali, da se o njima samima radi, i da je netko od njih ozdravio, pitam se kakvo bi se slavlje priredilo. Ovako nema razloga za slavlje. Tko bi slavio zbog nekoga koji ne pripada istom lobiju!?

Međutim, slijepca od rođenja to previše ne dira. Njemu je bitno da su mu se oči otvorile i da sada vidi. Iako je izbačen iz «partije», on više nije jadan, već veliki sretnik. Sretan je jer je progledao (ne samo u fizičkom smislu!) i sretan je jer je upoznao Sina Čovječjega i u Njega povjerovao. Otvorile su mu se oči u svakom pogledu, a farizeji, jer dobro vide, ostaju u grijehu.

Otvorimo svoje oči i uprimo pogled u onoga koji nas jedini može ozdraviti od naših raznih vrsta sljepoće. Istina je da u N. nema previše blata da bi nam Isus tako otvorio oči, ali pokušajmo mi sami sa svojih očiju skinuti krmelje, koje nam često prječe da vidimo Sina Čovječjega i u njega povjerujemo. Moguće je da ćemo zbog toga biti izbačeni iz «partije», ali vrijedi i to žrtvovati ako ćemo zadobiti vid. Bit ćemo krivi, ali zdravi. – Amen.