23. prosinca: 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA (c)

Objava: 22.12.2018

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo!Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,39-45).

_________

 

Kada uspoređujemo Evanđelja adventskih nedjelja, saznajemo, da nas izvana vode sve više u nutrinu.

Prva nedjelja nas je postavila u svemir i oslikala nam pokretanje nebeskih sila. Druga i treća vodile su nas na rijeku Jordan, gdje smo se gurali među mnoštvom i slušali snažnoga proroka. A danas smo svjedoci tihom susretu dviju žena u kući jedne od njih: obje očekuju dijete i o tome izmjenjuju čestitke. Kao da Evanđelje želi reći, kamo da čovjek ode, kada se zasiti vreve javnosti i galame vanjskog svijeta. Neka ide kući, tamo će naći, što mu srce traži.

A susret spomenunih dviju žena govori nam još više. Ne nastupaju u javnosti, nisu učenjakinje, izumitelji, umjetnici ili nešto slično. To su jednostavne i svijetu nepoznate žene, kao što je stotina i tisuća njima sličnih. Ali unatoč tome su velike i mnogo znače. Naime, svijetu donose novi život. To je njihova znanost i umjetnost. Žele nam reći, da učenost, napredak, tehnika, pokret za jednakopravnost i sve ostalo postaje maleno pred činjenicom da žena i majka rađa svijetu novog čovjeka. Ako ona bude zatajila, zatajit će, i otikazat i sve drugo, pa bilo to ne znam kako veliko. Znanost i umjetnost će zamrijeti, napredak i tehnika će zahiriti, a o jednakopravnosti neće imati tko raspravljati.

Novi život, kojega te dvije žene nose, je također izvor njihove radosti. Nikome ništa ne zavide. Ne čuje se, da bi se žalile, zašto ljudi njihovu ulogu premalo cijene. Sretne i radosne kliču i pjevaju; čak se nerođena djeca u njihovim utrobama raduju.

Tako je pjevala i radovala se svakom novom rođenju i velika većina naših majki u našoj tisućljetnoj povijesti. Nije im bilo uvijek lako, a ni zasluženo priznanje nisu uvijek dobivale. Ali najveće im je priznanje bila svijest, da ispunjavaju Božju volju; najveće veselje, da rađaju novi život; najveća plaća, da su narodu sačuvale postojanje. Sve velike ljude, koje smo imali, one su nam dale.

Hvala vam, majke!