Početkom Došašća Ured za promicanje socijalnog nauka crkve, čija je voditeljica Kornelija Marović naša župljanka, organizirao je predavanje o tome što znači socijalni nauk u svrhu poticanja volonterstva za krizmanike naše župe.
Da bi krizmanici i sami osjetili što u praksi znači potreba socijalnog djelovanja, odnosno volontiranje, organiziran je posjet Caritasovoj kući „Sv. Vinka Paulskog“ u Oborovu.
Četrdesetak naših krizmanika zajedno s vlč. Mariom Šagoljem i Kornelijom Marović, uputili su se 5. prosinca u Oborovo.
Tom prilikom tamo su se osim sa štićenicima i djelatnicima, susreli i s članovima Župnog Caritasa župe sv. Marije Magdalene iz Sela koji su došli darivati štićenike u Oborovu za sv. Nikolu.
U Oborovu ih je pozdravio i tamošnji župnik vlč. Stjepan Levanić koji je duže vremena bio na službi i u našem kraju.
Cjelodnevni posjet Oborovu opisala nam je Iva Stanković iz 8.b razreda O.Š. „22. lipanj“
Moj posjet kući Sv. Vinka Paulskog
Uoči dolaska sv. Nikole i na njegovu plemenitu nakanu darivanja, uputili smo se u malo mjesto Oborovo. Zajedno s našim kapelanom Mariom Šagoljem i Kornelijom Marović, tetom naše Lucije Sušek, mi osmaši iz katedralne župe Uzvišenja sv. Križa približavali smo se kući sv. Vinka Paulskog. Ponijeli smo darove – razne pribore za crtanje, slikanje, modeliranje, kako bi razveselili štićenike ovog doma.
Tko su oni? To su djeca koja su se razboljela i trebaju posebnu skrb koju im mogu pružiti u ovom domu. Njih je oko sedamdesetak, a o njima se brine četrdesetak zaposlenih. Saznala sam da je nedavno bila trideseta obljetnica osnivanja kuće, a od 2011. kućom upravlja Caritas Sisačke biskupije.
Kad smo došli u kuću, zatekli smo štićenike u kapelici kako mole krunicu. Pridružili smo im se. Mi smo bili uzbuđeni, a oni jako veseli što smo ih došli posjetiti. Bilo je jako puno djece i odraslih, od malih beba do odraslih ljudi. Kroz svoju predstavu približili su nam svoj život ovdje, terapije, način života. Bila sam jako dirnuta predstavom i emocionalno me taknula. Družili smo se jedno vrijeme nakon predstave, a onda smo svi zajedno bili na svetoj misi.
Nakon mise svi smo postali zvijezde! To je bilo zabavno - na našu zvijezdu, papirnatu koju smo imali na leđima, zapisivali su se dojmovi o svakome od nas.
Poslije smo se mogli ispovjediti, a onda su nam pripremili zajednički ručak, nakon čega smo se opet družili. Ja sam se nekako najviše družila s Frankom, kojoj je 35 godina, ali nisam sigurna od čega boluje, s Lucijom koja je u kolicima, i s Rosom koja ima Downov sindrom. Bile su tako sretne što smo ih posjetili, tako vedre i pozitivne, iako su bolesne i znaju da neće ozdraviti. Moram priznati da su me postidjele, jer nisam zastala i zahvalila Bogu na zdravlju koje mi je dao, nego sam to uzela zdravo za gotovo, a ove mlade žene i djeca su tako zahvalni na svemu i tako zadovoljni.
Teško smo se oprostili od naših domaćina, a oni nisu ni svjesni koliko su nas oplemenili i da je ovaj posjet bio korisniji nama nego njima. Drugačijim sam očima počela gledati svijet kroz prozorsko staklo autobusa na odlasku.
Iva
